Ima osamljenih ukopišta,
grobova punih kostiju koje ne ječe,
srce koje prolazi kroz tunel
mračan, mračan, mračan;
kao brodolom prema unutra mi umiremo,
kao da se utapamo u srce,
kao da padamo od kože prema duši.
Ima leševa,
ima nogu od ljepljiva hladna kamena,
ima smrti u kostima,
poput čista zvuka,
poput laveža bez psa,
koji stiže od nekih zvona, od nekih grobova
i raste u vlazi kao plač ii kiša.
Ja jedino vidim, katkada,
mrtvačke sanduke na jedra
kako kreću s blijedim mrtvacima,
sa ženama umrlih pletenica,
s pekarima bijelim poput anđela,
sa zamišljenim djevojkama udatim za bilježnike,
mrtvačke sanduke kako plove uz okomitu rijeku smrti,
ljubičastu rijeku,
prema gore, s jedrima napetim od glasa smrti,
napetim od nečujna glasa smrti.
Dolazi smrt u zvuku
kao cipela bez noge, kao odjeća bez čovjeka,
dolazi da pokuca prstenom bez kamena i prsta,
dolazi da krikne bez usta, bez jezika, bez grla.
Ipak, njeni koraci odzvanjaju
i njena odjeća odzvanja, tiha poput stabla.
Ja neznam, malo toga poznajem, samo vidim,
no vjerujem da njena pjesma ima boju vlažnih ljubica,
ljubica koje su navikle na zemlju,
jer lice je smrti zeleno,
i pogled smrti je zelen,
s oštrom vlagom lista ljubičice
i teškom bojom ozlojeđene zime.
Ali smrt isto tako hoda svijetom prometnuta u metlu
i liže zemlju tražeći mrtve,
smrt je na metli
i to je jezik smrti koji traži mrtve,
igla smrti koja traži konac.
Smrt na ležajima,
na laganim madracima, u crnim pokrivačima,
živi opružena te iznenada puhne:
ispuhuje tamni zvuk što nadima ponjave,
i eto kreveta koji plove prema luci
gdje ona čeka u odjeći
|